Vjerojatno je teško odrediti prvotno umjetničko opredjeljenje Luke Klapana. Da li je to film ili slikarstvo? Možda je najbolje filmske elemente tražiti u slikarstvu i obrnuto. Zasigurno mnogi kadrovi njegovih eksperimentalnih filmova nose određenu slikovitost kao što se i karakter filmskih sekvenci može naslutiti u slikama. Dakako ne doslovno, pa niti u sadržajnom smislu, već jednostavno u srodnom senzibilitetu, poveznici u oba medija.
No, ovaj tekst posvećen je Klapanovom slikarstvu, osebujnoj interpretaciji dalmatinskih gradića, ljepoti i ugođajnosti ambijenata koje je Klapan istinski posvojio. Njegove vedute ispunjene su karakterističnom arhitekturom podneblja i stiliziranim raslinjem postavljenim između kuća ili u nakupinama u nekom od zakutaka slike. Motivske su to sastavnice koje Klapan maštovito varira u slijedu srodnih kompozicija. Reklo bi se scenarij je jednostavan no konačna slikarska realizacija izuzetno je raskošna, bogata rješenjima, pomacima i mijenama koje svakom ostvarenju daju novu dimenziju. Atmosfera juga u prvom je planu, vedrina svakodnevnice u uprisutnjenosti neba i mora. Širina pučine i nije prisutna no dašak njenog svjetla i boje isčitava se na epidermi fasada, svjetla potenciranog u plavetnilu neba. A sama zdanja stvarna su, ali itekako bajkovita, razigranih silueta gotovo zahvaćenih laganim plesom kojeg se ritam prepoznaje na obrubima arhitekture. I zbijene i razmaknute, postavljene po pravilima klasične perspektive, ali i sa svjesnim odstupanjem od nje.
Klapan se igra kamenim zdanjima, s njihovim oplošjima sugerirane tvarnosti, s krovovima uključenim u nenametljivu dinamičnost prizora. S kolorističkim plohama i partikulama, s paletom doslovne opisnosti u susretu s predmetnim, ali i s napuštanjem lokalnog tona. A boja je upisana i u priče koje nose i mjeru duhovitog, šarm neposrednosti šaljivog koji se nameće u pogledu na odnose jedinki u tkivu slike, a i svaki orijentir u rasporedu scene. Može biti satkana od paralelnih gradivnih pojaseva, od vrtloga proizišlog iz svojevrsnog epicentra, od usjeka ulice u dubinu prostora ili dominante crkve na pitoresknom trgu. S likovnim pristupom koji polazi od realističnog koncepta ali i koji prelazi u potrebitu ekspresivnost oblika prvenstveno lirske konotacije. Negdje u dubini emotivnog sloja slika sluti se i naznaka tjeskobnog koje je uvijek bar daleka pratilja radosti. Poradi toga ne ostavlja Klapan niti jedan vid raspoloženja bez ostatka jer Dalmacija ima i lice i naličje.
Klapan je nekom dječjom zanesenošću, ali i slikarskim iskustvom donio ne samo puku činjeničnost slikovitih naselja već i stanja, ispod prvog pogleda. Bez sumnje istinita, ali i preobražena slikarskom imaginacijom u djela likovne uvjerljivosti. Ljepota je vodilja razumijevanja, a iskrenost umjetnika pomoć na tom putu. A Luka Klapan svojim opusom pridružuje se slikarima koji tu ljepotu uzdižu svježinom izraza koji se ne odriče tradicije. Konačno i motivika slika poštuje te trajne vrijednosti.
Stanko Špoljarić
